Novosti i aktivnosti 
Lobuche East ISPENJAN!!! |
16. 10. 2012 |
Dok čekam Hrvoja da se vrati s Lobuchea, razmišljam o svemu što se dogodilo proteklih dva tjedna. Sjedim na suncem okupanoj terasi lodga Rivendall, ispred sebe vidim ogroman bijeli zid visok preko 8000 m. Everest, Lhotse i desno od njih prekrasan Ama Dablam. Svuda naokolo vijore molitvene zastave. Mladi Sherpa na livadi slaže jakovu balegu da se čim bolje osusi na suncu. Iz zvučnika tiho dopiru rijeci poznate molitve Om mani padme hum u nekoj ubrzanoj verziji. Vruće je. Pijem čaj s okusom jabuke, a nosač Surya pere svoju robu u lavoru hladnom vodom iz rijeke Dudh Koshi. Ne čuje se nikakva umjetna buka. Samo divlja rijeka kako u kanjonu s lijeve strane melje kamenje, lagani šum vjetra i nekakvo grakanje crnih ptičurina nalik na svrake.Možda i jesu svrake, ali ja ih ne znam razabrati. Sada, kada sam ostao sam, shvatio sam kako je mirno ovdje. Uživam u trenutnoj samoći i promatranju ovih ljudi. Nigdje ne žure, ne trče za ničim osim za jakovima, ne kunu kada im mobitel zazvoni. Sve radnje čine polako i sa smješkom. Ovdje dolje na nižim visinama je opet sve življe. Ponovno opet ona ista borova šuma koja prati rijeku čitavim njenim visokim kanjonom. Gore nekih 500 m više počinju kamene goleti prekrivene klekovinom. Livade mirišu na cimet. Surovo je. Vječito puše oštar vjetar, zrak je rijeđi i hladniji.
Prije dva dana popeli smo se u selo Džongla na 4830 m. Tu smo prvi puta zanoćili u čatorima na visini Mt.Blanca. Nije bilo hladno zahvaljujući dobrim vrećama za spavanje. Najveći problem bila je visina. Ja sam uspio nekako zaspati i počeo sam hrkati. Moj dragi prijatelj Hrvoje to više nije mogao trpjeti pa mi je prijateljski uvalio lakat pod rebra, i tu je mome spavanju bio kraj. To je bilo oko 01:30. Dalje sam se vrtio u vreći i lovio zrak svakih pola minute i tako sve do 03:00 kada sam upalio lampu i počeo čitati knjigu "U Divljini" po peti puta, jer nikako nisam mogao shvatiti razmišljanje glavnog lika priče. Iz početka sam mu se divio, pa sam ga kasnije vrijđao. I sada, nakon petog puta, i dalje nemam izrađeno mišljenje o tom momku. Počela me peći žgaravica a uzrok su dva tvrdo kuhana jaja od jutros. Jedva sam dočekao svitanje da mogu van iz smrdljivog šatora. Vanka na šatoru tanak sloj svježe napadalog snijega. Vratio sam se unutra po bocu vode da isperem zube, no ona je se zaledila. Bio sam previše lijen da bih je ubacio sinoć u vreću. Super, dobili smo sto smo tražili. To jutro bio je plan da odradimo trening s climbing sherpom da vidi koliko smo vješti s užetom i alpinističkom opremom, te da onda krenemo u HBC (High Base Camp) na 5200 m, i tu čekamo do 01:30 po ponoći kada bi trebali krenuti na završni uspon. Zadnja dva dana kada smo imali aklimatizacijske uspone na 5100 m i 5250 m ja sam imao strašne glavobolje. Kada bi one prošle nakon šake tableta osjećao sam se kao da sam pretrpio blagi moždani udar. Odlučili smo da je bolje da ne riskiram opet, pa da me nosači moraju spuštati u vreći kao što je bio slućaj prethodnog dana kada smo susreli četvoricu nosača kako u vreći spuštaju neku osobu na nižu visinu. Vreća je bila potpuno zatvorena.
Hrvoje je po tome pretpostavio da je ta osoba mrtva, ja sam rekao da je glavobolja. Teška srca, jako teška srca, ali rekao bih zdrava razuma, odustao sam od uspona. Uzeo sam nosača Suryu i pobjegao u selo udaljeno 6 sati hoda. Zanimljivo kada smo išli prema BC od tog sela nam je trebalo 6 dana, naravno radi aklimatizacije. Moram priznati da me ta odluka poprilično brine iz razloga što su nam neki dobri ljudi pomogli što novčano što pametnim savjetima, i bez njih uopće ne bi mogli otići na ovaj put, a oni su očekivali da se popnem na 6000 m kao od šale. Žao mi je zbog toga sto nisam uspio ali ovim putovanjem ja sam se popeo na svojoj nazovimo je životnoj skali jako visoko zahvaljujući upravo tim istim ljudima. Večinu ljudi samo zanima jesi li se popeo. Ne zanima ih ništa drugo. Žalosno, ali istinito to ide otprilike ovako :"Jesi li se popeo?
"Nisam"
"Ma ti si u ku**u"
A da sam se popeo i slučajno pao onda bih vjerovatno od tih istih ljudi dobio komentar da sam bio suicidalni luđak koji je dobio što je tražio.
Ja nisam nikakav alpinist, ali kako je alpinizam jedna od grana planinarstva znam o cemu pišem. Uvelike me tješi što mi je jedan gospodin po silasku rekao: "Nema ti što biti žao. To je viša sila. Ti si pokušao, ispunio si svoju želju i možeš biti samo sretan i ponosan. Jbg, Tako je kako je.
Vrh je samo cilj da se krene na neko putovanje (makar je posebna čast kada se uspneš). Veći dio događanja se dešava na samom putu do cilja.Iz prijašnjih avantura znam da kada dođem na cilj da se pitam: "A što sada?" Možda je i bolje ovako, tješim sam sebe, da priča ostane nedovršena da se imam razloga ponovo vratiti ovamo.
Tako se nas dvoje ujutro pozdravismo s visoko ispruženom desnom rukom i uzvikom High Altitude! Probajte simulirati pozdrav dok čitate ovo.
Spustao sam se i s lijeve strane naisao na BC. Od BC-a put vodi 300 m kroz stijenu do početka grebena i onda jos 100 m do HBC. Tu na 5200 m će se smjestiti Hrvoje, neki Finac, climbing sherpa i njegov nećak koji ce u noći s ponedjeljka na utorak jurnuti na vrh. Uspon vodi snježnom padinom pod nagibom od 60 stupnjeva sve do vršnog grebena. Tu još ima svega nekoliko metara do vrha. U tehničkom smislu uspon ne predstavlja veći problem osim što se na par mjesta fiksira uže radi sigurnijeg uspona i silaska. Ono što sam ovih dana vidio kod Hrvoja je to da nema nikakvih problema s aklimatizacijom osim borbe s nedostatkom kisika na većim visinama. Nije imao ni glavobolje niti mućnine. Savršeno je zdrav, fizički i kondicijski u odličnoj formi. Ono što treba napraviti je prijeći 800 visinskih metara i zabiti sve moguce zastave koje ima i spretno se spustiti dolje. Po svemu viđenom do sada uvjeren sam da će to i napraviti. Znam koliko je radio i trenirao za ovo. Zadnjih mjeseci je bilo nemoguće dogovoriti bilo kakav sastanak s njime. Uspio bih jedino kada se u pola noći vracao iz radione u Goričici, ili kada bi trčao po sesvetskim ulicama u doba kada svi gledaju reprize zatrovanih turskih serija. Čak je i napravio par radikalnih poteza kojima je zatomio svoje osjećaje prema njemu dragim i važnim osobama. Samo zato da bi išao čim slobodniji i koncentriraniji na cijelokupno putovanje. Već dvije godine od propale ekspedicije na Elbrus sve je podredio ovoj himalajskoj, većoj i skupljoj. Veseli ga taj vojnički način rada. Daj mu zadatak i on će se ubiti od rada dok ga ne završi; kako i sam voli reći: "Daj mi kramp u ruke i ja ću kopati". Njegove ishitrene i nepromišljene reakcije ga često uvale u nevolje zbog kojih mu kasnije bude žao. Ali ima ovaj momak i svojih mana. Smotanijeg i šeprtljavijeg momka jos nisam upoznao. Valjda zato što je nezgrapan. Svaki dan nova zgoda. Obavezno glavom udari u vrata, prozor, krevet .. Neki dan je uspio poderati šator. Naćin na koji pakira svoju osobnu naprtnjaču je takav da što mu prvo padne pod ruku samo nagura u ruksak i tako redom, bez ikakvog reda. Kasnije kada treba neki dio, mora izvaditi sve da bi našao potreban dio. Na prijašnjim putovanjima me to strašno izluđivalo ali danas se dobro nasmijem kada ga vidim zbunjenog lica kako se sam sebi čudi sto je napravio. Zaslužio je da se popne.
Taman sto sam pojeo, eto ti njega. Kaze popeo sam se! Pale čestitke, puse. Krenuo je u 01:45. Popeo se u 07:00. Pozabijao sve zastave koje je imao. Sve po planu. Za dva dana smo u KTM i onda više detalja.
Pozdrav! Mario Soldo
Dečki, beskrajno velike čestitke od svih Lipaša-ica!!
|
 |
Himalaja - 8 |
15. 10. 2012 |
Ne znam više koji je datum, niti koji je dan, pa ću stoga preskočiti nadnevke.
Jedno vrijeme se nismo javljali, a razloga ima više: jedan od njih je što smo u zemlji trećeg svijeta na 5000 m, pa nije lako doći do interneta; dugi razlog je da jednostavno nemamo vremena. Čak sam i svoj osobni dnevnik zapustio pa mi se sva pisanja svode na ova javljanja, koja moram jako brzo pisati. Valjda ne zamjerate. Sada smo u selu Lobuche na 4900 m, svega dva sata od BC-a. Prošlih je dana bilo lijepo vrijeme, rekao bih savršeno: bez oblačka na nebu sve do nekih 12 sati kada se ovdje počinju nakupljati oblaci, što je sasvim normalno. Prije dva dana smo iz sela Dingboche krenuli na aklimatizacijski uspon na vrh Nangatshang na 5100 m. Prošlo je odlično, bez večih problema s hvatanjem zraka. Naš hod bih opisao kao hod starog djeda koji prekriženih ruku na leđima lagano korača korak po korak kroz selo gledajući ima li kakvih novih zbivanja u sausjedstvu Mogu reći da me je taj uspon na 5100 m potpuno ohrabrio za dalje. Računam, još "samo" 1000 m visinske razlike, i eto nas na vrhu. Ali kasnije se pokazalo da nije to baš tako.... Putem do Dingbochea već se pomalo gubi šuma i zelenilo i počinju kamene goleti. Sa svih strana se slijevaju mali vodopadi i rijeke koji nastaju topljenjem okolnih ledenjaka i negdje dalje se ulijevaju u moćnu i divlju Dudh Koshi. Imam premalo riječi i vremena da bih vam opisao svu silu prirode koja vlada ovim područjem. Zvijezde su puno bliže, nebo je noću indigo tamne boje, a nas okružuju zidovi visokih planina. Ponekad mi se čini da sam privilegiranšsto gledam ovakve prizore.
Jučer 13.10. krečemo u selo Thokla na 4600 m i penjemo se na vrh Awi Peak 5245 m. Uspon ide odlično sve do nekih 5000 m kada počinjem loviti zrak i osjećam laganu glavobolju; što se penjemo više glavobolja je sve jača i jača. Dolazimo do vrha, i brzo se spuštamo na 4600 m. Tu se uvlačim u svoju vreću, i gutam dva brufena. Glava me odvaljuje. Pa ne mogu vjerovati!? Jučer na 5100 m kao na moru, a danas mi je netko glavu stavio u škripac. Onda popusti pa mi mozak hoće eksplodirati, kao da mu je premalo mjesta u lubanji pa hoće van! Oči takoder hoće iskočiti. Nakon sat vremena provedenih u vreći sve lagano popušta i smješak mi se vraća na lice. Pitam se što je ovo bilo? Izgleda da mi tijelo ne dozvoljava na veću visinu. Što sada? Malo sam razočaran. To je jedina stvar koje sam se bojao prije puta. Da će mi se dogoditi nešto na što ja neću moći utjecati... depresija... Sada sjedimo na dva sata od BC-a, i pišem ovaj izvještaj jer sljedećih nekoliko dana ne ćemo biti u mogućnosti poslati bilo kakvu poruku. Danas smo popodne u BC-u, sutra odmaranje i provjera opreme, a prekosutra, dakle, 16.10. prvi pokušaj uspona na vrh. Tako da bi se za tri do četiri dana trebali opet čuti. Hrvoje je sasvim u redu, i nema glavobolje, i to je super! Za one zabrinute samo ću reći da nema brige jer uspon nije tehnički toliko zahtjevan koliko je visoka planina. Teže tehničke uspone smo penjali po susjednoj Sloveniji. Da skratim priču, dovoljno smo svjesni da znamo što radimo. Za kraj ću citirati jednog alpinistu koji je jednom prilikom rekao sljedeće: svaka malo upornija budala se može popeti na ovu planinu, ali važnije je živ i zdrav s nje se spustiti! On je pritom mislio na Everest, a ja smatram da to vrijedi za bilo koji malo viši vrh. Čujemo se za nekoliko dana. Mario & Hrvoje
|
|
Himalaja - 7 |
11. 10. 2012 |
10.10. Došli smo u Pangboche na 4000 m. Digli se do 4400 m. Vratili se spavati.
11.10. Danas smo došli u Dingboche na 4400 m, i otišli na aklimatizaciju do 4600 m.Vraćamo se spavati na 4400 m. Za dva dana bi trebali biti u BC-ju; od danas nećemo više imati pristup internetu. I ovo je na jedvite jade. Nemamo nikakvih problema, osim što mene prehlada muči. Nemam vremena da vam sad opišem gdje smo sve bili, i što smo sve vidjeli. Sada su nam sve misli i radnje usmjerene na što bolju aklimatizaciju i odmaranje. Danas smo prvi puta vidjeli izdaleka vrsni greben planine na koju ćemo se probati popeti. Za detaljne izvještaje i fotografije ćete se morati strpiti još koji dan. Fotografija i snimaka ima mnogo, i prirediti ćemo vam pravu poslasticu kada se vratimo. Za sada toliko, čujemo se za nekoliko dana. Hrvoje i Mario
|
|
Himalaja - 6 |
10. 10. 2012 |
09.10. Nosače smo poslali da idu ispred nas u Tangboche, 3860 m. Jučer su imali slobodan dan, dali smo im plaću i mali Umes se odmah pojavio s novim rinčicama. Crvenim, modernim kakve se kod nas nose. Ma svi smo mi isti! Čim dobijemo malo novca odmah idemo trošiti. Pare su proklete! Uglavnom nosači su krenuli desno, a mi lijevo za selo Khunde, 3840 m. Jučerašnja aklimatizacija je bila odlična jer danas više nema nikakvih problema s disanjem. I dalje hodamo noga pred nogu, polako, što lakše možemo. Spuštamo se u selu Khundu, obilazimo memorijalnu bonicu koja je osnovana zahvaljujući prvom osvajaču Everesta, sir Edmundu Hillaryju. Kratak odmor pa krečemo prema Khumjungu u posjeti malom Phuri. Na samom izlazku iz Khundea srećemo troje male djece kako igraju nogomet - na 3800 m! Naravno da smo odbacili naprtnjače i nabacili na dva mala. Izdržali smo svega dvije minute. Bilo je nerješeno, ali da smo igrali još nekoliko minuta malci bi nas otpratili doma s pet komada u mreži. Čovječe, igrali smo nogač na 3800 metara!! Podjelili smo nešto bombona djeci i krenuli prema malom Phuri da mu damo poklon. Nije ga bilo doma, ali smo ga našli kako u polju s dva prijatelje pušta zmaja. Odmah su dotrčali sva trojica, raskupusali vrećicu bombona koje su ravnopravno podjelili, rekli nam hvala i otišli natrag skakati po nekoj banderi. Iz Khumjunga se spuštamo 600 metara u kanjon rijeke Dudh Koshi, u selo Phungi Thanga na 3250 m. Tu ručamo i odmaramo se sat vremena. Nakon odmora prelazimo viseći most i krečemo na dugi uspon prema Tangbocheu; prati nas kiša. Stižemo oko 17 sati, smještamo se odmah u krevet i ... spavanje. Kako smo ulazili sve dublje u planine priroda je djelovala sve divljije. Trekera više nije bilo, samo nosači, jakovi i srodna im goveda. (Danas od fotki ništa jer nismo u mogućnosti poslati ih.) Sutra idemo na aklimatizaciju do 4500 m. Pozdrav! Hrvoje & Mario.
|
|
Himalaja - 5 |
09. 10. 2012 |
08.10. Jutro ... klasika: za doručak chapatti s maslacem i đumbirov čaj.Krećemo iz lodga Kalapathar odmah strmo prema gradu Khumjung na 3780 m. Odmah po izlazu iz Namchea vidimo nekoliko prelijepih vrhova: Kongde Ri, Thamserku, Sunder peak... Meni je već sada teško hodati, ponestaje mi zraka. Pitam se kako će tek biti narednih dana? Hrvoje kaže da je njemu dobro. I prije sam bio na ovoj visini pa mi nije bilo ovako teško. Možda samo loš dan, tješim se. Vidjet ću sutra kada ćemo opet proći jedan isti dio puta. Uglavnom, kako bilo, odjednom iza jednog zavoja ukazuju se pravi gorostasi. Pravi šampioni!! Ne možemo vjerovati svojim očima što vidimo!?!? Gledamo ih s desna na lijevo: Ama Dablam, pa Shar Tse, Lhotse, pa Juzno sedlo i onda vršna piramida najvećeg od svih – Everest!!! Kakav prizor! Tu smo ostali dobrih sat vremena u nevjerici gledajući ono što smo do sada gledali samo na fotografijama i u dokumentarcima. Inače, to je uobičajeni put kojim prolazi večina ekspedicija koje idu penjati neke od ovih vrhova. Postoje i drugi prilazi ovisno s koje se strane penje koji vrh, ali, mislim da je ovo najprometniji zato što mnoštvo trekera ide do baznog logora Everesta na 5360 m. Nakon mnogo fotografiranja nastavljamo dalje do hotela Everest view, 3880 m, gdje se odmaramo desetak minuta te se spuštamo u do sada najlijepši grad Khumjung, 3780 m. Iz Khumjunga odlučili smo uspeti se još više, na nekih 4200 m zbog bolje aklimatizacije. Do 3900 m je išlo nekako, ali nakon toga jedva. S noge na nogu jednoličnim ritmom. Hvatam zrak, ali ne ide. Onda nakon nekoliko pokušaja da udahnem punim plućima uspijem, pa opet nastavim istim tempom. I tako čitavo vrijeme. I opet se pitam: dovraga, što će biti kasnije? Noge me slušaju, imam snage, ali se prebrzo zadišem. Da nije od onih prekomjernih oproštaljki prije puta? Došli smo do 4200 m i okrećemo se u brzo spuštanje prema Khumjungu. Tu susrećemo dva mala Sherpe; pba imaju po 11 godina. Skupljaju jakov izmet za ogrijev. Smiješno mi je bilo vidjeti kako pričaju s nama na tečnom engleskom i putem, kada naiđu na izmet, čučnu i golim rukama ga odvajaju od tla i ubacuju u košare pričvrščene maramom preko glave da im je lakše nositi. Poneka balega i nije suha pa kada ga proba odvojiti rukama samo ga razvalja. Ništa zato, pokupit će ga neki drugi dan kada bude suho. Ja se nisam tome previše čudio, dapaće skoro sam mu počeo pomagati. Vode nas kroz selo i pokazuju jednog starog Sherpu, govore da ima 90 godina. To mi je malo čudno jer znam da oni ne žive dugo. Svejedno, sutra ću opet proči ovuda jer mi je jedan od njih, mali Phura, poklonio sliku koju je nacrtao u školi, pa sam mu obećao da ću sutra doći kod njega doma da mi pokaže svoje male jakove, i da mu donesem poklon. Grad je smješten u udolini i svaki komadic zemlje je obrađen; najviše je krumpira.S malim Phurom i njegovim prijateljem sam se oprostio kod škole i krenuo dalje za Namche. Hrvoje je otišao malo prije mene; dostigao sam ga na ulazu u Namche. Sutra nam je plan stići u sljedeće selo - Tengboche na 3860 m. Nadam se da će sutra ići bolje. Pozdrav iz Namche Bazara od Hrvoja i mene. Namaste!
|
|
Himalaja - 4 |
07. 10. 2012 |
Mario Soldo piše:
Javljam se iz Namche Bazara sa 3440 m!!!
Napokon smo jučer uspjeli odletjeti za Luklu. Let je bio poprilično dramatičan, posebno slijetanje na kratku i strmu pistu.Glavno je da smo u planinama sada.
U Lukli dolazimo do žene koja drži Paradise lodge po imenu Dawa Phuti. Ona nam pronalazi dva nosača. Jedan ima 16 godina i zove se Umesh. Visok je nekih 150 cm težak 45kg i nosi 25kg nase opreme. Drugi, Surya stariji je šest godina isto nosi 25 kg, i nešto je malo snazniji. Nas četvero krećemo oko 16 h prema selu Phagding.2600m. Stižemo oko 19 h i pronalazimo smještaj u Sunrise lodgu kod Nurba Sherpe. Zadnjih sat vremena se spustila noc, a pola sata prije lodga spustila se mala kiša. Večera i rano spavanje. Svi probavni problemi su ostali u Kathmandu, opet smo zdravi. Za sada.
07.10.
Oko 08:30 krečemo prema Namcheu. Put nas vodi uz jaku i brzu rijeku Bothe Koshi kroz sela TokTok i Monjo preko visećih mostova. Na putu nailazimo na planinu Thamserku 6618 m koja izgleda kao bijela kruna usred svih tih zelenih brda. Čarobno! Prijavljujemo se u nacionalni park Sagarmatha. Cijelo vrijeme smo na visini oko 2800 m sve do mosta Larja bridge gdje kreće oštar uspon od 550 visinskih metara do Namche Bazara. Nije bilo problema pri usponu. Oko nas visoke planine obrasle crnogoricom sa svojim usjecima napola ispunjenim oblacima, a dolje u kanjonu buči Bothe Koshi - to je definitivno prizor koji ostavlja bez daha.
Stizemo u lijepi Namche Bazar i smještamo se u Kalapatar lodgu. Sutra ostajemo u Namcheu, i idemo sve do 4000 m, pa se vraćamo u Lodge Kalapatar na spavanje.
Climb high, sleep low! Pozdrav! Mario
|
|
Himalaja - 3 ... |
07. 10. 2012 |
I dalje u KTM-u. Ovo pišem uz doručak. Naručili smo taxi koji će nas pokupiti za otprilike pola sata. Vozi nas na aerodrom da okušamo treču sreću s letom za Luklu.
Jučer nam je malo nedostajalo da uzletimo. Kada kažem malo mislim na još samo jedan sat lijepog vremena. Prema svim informacijama koje smo dobili, za koji sat bi trebali biti u Lukli.Tamo ćemo pronaći dvojicu nosača koji će nam nositi 50 kg opreme narednih 15-ak dana. Nismo ništa posebno radili ovih dana. Večinom smo odmarali i lutali ulicama Thamela.Imao sam imao problema s probavom. Čini mi se da mi je jutros poprilično bolje. Bolje da me sada u gradu ulovilo nego gore u planinama.Hrvoje je dobro. Danas samo toliko jer žurimo na avion. Slijedeće bi se trebali javiti za dva dana.Pozdrav Mario
|
|
Himalaja - 2 |
04. 10. 2012 |
... javljanje Marija Solde.
Kathmandu, 4. listopada
Jutros smo u 06:30 bili na aerodromu u nadi da ćemo odletjeti za Luklu i napokon krenuti u planine.
Ako se pitate zašto u nadi, to je zbog toga što je aerodrom u Lukli zatvoren vec 5 dana zbog lošeg vremena. Uglavnom kiše.
Po vremenskim prognozama vrijeme će i dalje biti nepovoljno. Slijedećih 10 dana samo kiša.
Aerodrom u Lukli je na visini 2860 m, ima vrlo kratku i strmu pistu za slijetanje i po ovakvom vremenu to bi bilo ravno samoubojstvu.
Postoje još dvije mogućnost kako doći do Lukle. Jedna je ići pješice četiri dana, a druga je helikopterom.
Ova prva opcija i nije tako loša kad bi imali dovoljno vremena. Ova druga je još bolja, ali i košta. E to nam je sada popriličan, gotovo neriješiv problem. Sutra moramo odlučiti što ćemo. Dani prolaze a mi smo još zarobljeni u Kathmanduu na 31C.
Kathmandu je grad koji vizualno izgleda katastrofalno. Kao da je iz postnuklearnog doba. Sve građevine se raspadaju, ulice su pune smeća, nema nikakve infrastrukture, pun je prašine. Maska na licu je sasvim normalna stvar. A vožnju više neću niti pokušavati opisati, jer je to nemoguće. Na mnogo mjesta zaudara na tjelesne izlučevine, ljudi spavaju po pločnicima, psi isto tako a krave hodaju okolo kao da su na kakvim pašnjacima, a ne među tom kaotičnom masom. Ali u tom cijelom kaosu nema negativne energije. Nema ljutnje, nema svađe. Samo osmjeh. Osmjehni se i svi problemi, ako ih je i bilo su riješeni u tom trenutku. Sve prolazi na osmjeh. Svi prose, taxi je jeftin. Cjenkanjem cijenu nekog komada opreme možeš spustiti i do 50%. Čudan grad. Sva hrana je intenzivnijeg okusa i mirisa. Meni su posebno fini njihovi umaci. Turistima se ne preporuča nikakvo eksperimentiranje s hranom jer bi moglo doći do neželjenih problema. Ja sam danas probao nešto ćemu sam zaboravio ime i, na svu sreću, bio sam svega 5 minuta od hotela....
Večeras moramo odlučiti kako ćemo dalje. Nismo ovako planirali ali protiv prirode ne možemo.
|
|
Himalaja - 1.izvješće |
04. 10. 2012 |
Dečki su sretno stigli u Kathmandu. No, problemi su s kišom – avioni za Luklu ne lete zbog lošeg vremena! I neće još barem tjedan dana! Rezervni plan je: sutra (večeras po našem vremenu) odlaze busom do mjesta Phalpa od kojeg do Lukle ima dva dana pješačenja. Odmor u Lukli, dalje do Namche Baazara – aklimatizacija, pa prema cilju ... do tada će se i vrijeme popraviti!!! Moral je na visini; problema nema! I neće ih biti! (ZB)
foto: M.Soldo
|
|
Himalaja |
20. 09. 2012 |
1. listopada naša dva člana Mario Soldo i Hrvoje Andabak odlaze na dugo planiranu i pripremanu ekspediciju: Lobuche East (6119 mnv), u masivu Himalaje u Nepalu.Kako ćemo dobivati informacije iz 7.500 km udaljenog Nepala, tako ćemo ih objavljivati ovdje na našoj web-stranici. Na putu će biti 32 dana! Sada, u prilogu, donosimo intervju koji su dali portalu www.sesvete.hr . Želimo im sretan put, lijepo vrijeme i nadasve zdravlje da ostvare svoj nimalo laki cilj - na Lobuche East Hrvati se još nisu popeli!
|
|
|
Najnovije u galeriji 
Pregled plakata
HRVATSKI PLANINARSKI SAVEZ
Kozarčeva 22, Zagreb
www.hps.hr
e-mail: hps@plsavez.hr
tel.01/4823-624
fax.01/4824-142
PLANINARSKI SAVEZ ZAGREBA
Ulica grada Vukovara 284,
Zagreb
www.planinar.hr
e-mail: planinarski-savez@zg.htnet.hr
HRVATSKA GORSKA SLUŽBA SPAŠAVANJA
Kozarčeva 22, Zagreb
www.gss.hr
tel/fax: 01/4821-049
SAVEZ GORSKIH VODIČA HRVATSKE
Ribnjak 2, Zagreb
www.sgvh.hr
tel.01/4818-801
***ZLATNI SPONZOR***
Finder d.o.o
Zagreb, Božidarevićeva 13 / Tel.01/2337731
www.finder.hr
informatičke tehnologije i usluge
internet dućan - održavanje, programiranje, zastupstva
***ZLATNI SPONZOR***
Restoran Taverna Kraljevec
Sesvetski Kraljevec, Dugoselska 77
Tel.01/2046939
www.restaurant-kraljevec.hr/
e-mail: info@restaurant-kraljevec.hr
Restoran izgrađen u duhu etnografskih i kulturoloških obilježja zavičaja. Tradicionalna kuhinja. Organizacija svih vrsta zabava i svećanosti. NOVA DVORANA S TRISTO MJESTA!!! |
| |
| |
| |
| |
| |
|
