Novosti i aktivnosti

09.10.   Nosače smo poslali da idu ispred nas u Tangboche, 3860 m. Jučer su imali slobodan dan, dali smo im plaću i mali Umes se odmah pojavio s novim rinčicama. Crvenim, modernim kakve se kod nas nose. Ma svi smo mi isti! Čim dobijemo malo novca odmah idemo trošiti. Pare su proklete! Uglavnom nosači su krenuli desno, a mi lijevo za selo Khunde, 3840 m. Jučerašnja aklimatizacija je bila odlična jer danas više nema nikakvih problema s disanjem. I dalje hodamo noga pred nogu, polako, što lakše možemo. Spuštamo se u selu Khundu, obilazimo memorijalnu bonicu koja je osnovana zahvaljujući prvom osvajaču Everesta, sir Edmundu Hillaryju. Kratak odmor pa krečemo prema Khumjungu u posjeti malom Phuri. Na samom izlazku iz Khundea srećemo troje male djece kako igraju nogomet - na 3800 m! Naravno da smo odbacili naprtnjače i nabacili na dva mala. Izdržali smo svega dvije minute. Bilo je nerješeno, ali da smo igrali još nekoliko minuta malci bi nas otpratili doma s pet komada u mreži. Čovječe, igrali smo nogač na 3800 metara!! Podjelili smo nešto bombona djeci i krenuli prema malom Phuri da mu damo poklon. Nije ga bilo doma, ali smo ga našli kako u polju s dva prijatelje pušta zmaja. Odmah su dotrčali sva trojica, raskupusali vrećicu bombona koje su ravnopravno podjelili, rekli nam hvala i otišli natrag skakati po nekoj banderi. Iz Khumjunga se spuštamo 600 metara u kanjon rijeke Dudh Koshi, u selo Phungi Thanga na 3250 m. Tu ručamo i odmaramo se sat vremena. Nakon odmora prelazimo viseći most i krečemo na dugi uspon prema Tangbocheu; prati nas kiša. Stižemo oko 17 sati, smještamo se odmah u krevet i ... spavanje. Kako smo ulazili sve dublje u planine priroda je djelovala sve divljije. Trekera više nije bilo, samo nosači, jakovi i srodna im goveda. (Danas od fotki ništa jer nismo u mogućnosti poslati ih.) Sutra idemo na aklimatizaciju do 4500 m. Pozdrav! Hrvoje & Mario.

Mario Soldo piše:
Javljam se iz Namche Bazara sa 3440 m!!!
Napokon smo jučer uspjeli odletjeti za Luklu. Let je bio poprilično dramatičan, posebno slijetanje na kratku i strmu pistu.Glavno je da smo u planinama sada.
U Lukli dolazimo do žene koja drži Paradise lodge po imenu Dawa Phuti. Ona nam pronalazi dva nosača. Jedan ima 16 godina i zove se Umesh. Visok je nekih 150 cm težak 45kg i nosi 25kg nase opreme. Drugi, Surya stariji je šest godina isto nosi 25 kg, i nešto je malo snazniji. Nas četvero krećemo oko 16 h prema selu Phagding.2600m.  Stižemo oko 19 h i pronalazimo smještaj u Sunrise lodgu kod Nurba Sherpe. Zadnjih sat vremena se spustila noc, a pola sata prije lodga spustila se mala kiša. Večera i rano spavanje. Svi probavni problemi su ostali u Kathmandu, opet smo zdravi. Za sada.

07.10.
Oko 08:30 krečemo prema Namcheu. Put nas vodi uz jaku i brzu rijeku Bothe Koshi kroz sela TokTok i Monjo preko visećih mostova. Na putu nailazimo na planinu Thamserku 6618 m koja izgleda kao bijela kruna usred svih tih zelenih brda. Čarobno! Prijavljujemo se u nacionalni park Sagarmatha. Cijelo vrijeme smo na visini oko 2800 m sve do mosta Larja bridge gdje kreće oštar uspon od 550 visinskih metara do Namche Bazara. Nije bilo problema pri usponu. Oko nas visoke planine obrasle crnogoricom sa svojim usjecima napola ispunjenim oblacima, a dolje u kanjonu buči Bothe Koshi - to je definitivno prizor koji ostavlja bez daha.
Stizemo u lijepi Namche Bazar i smještamo se u Kalapatar lodgu. Sutra ostajemo u Namcheu, i idemo sve do 4000 m, pa se vraćamo u Lodge Kalapatar na spavanje.
Climb high, sleep low! Pozdrav! Mario
 

I dalje u KTM-u. Ovo pišem uz doručak. Naručili smo taxi koji će nas pokupiti za otprilike pola sata. Vozi nas na aerodrom da okušamo treču sreću s letom za Luklu.
Jučer nam je malo nedostajalo da uzletimo. Kada kažem malo mislim na još samo jedan sat lijepog vremena. Prema svim informacijama koje smo dobili, za koji sat bi trebali biti u Lukli.Tamo ćemo pronaći dvojicu nosača koji će nam nositi 50 kg opreme narednih 15-ak dana. Nismo ništa posebno radili ovih dana. Večinom smo odmarali i lutali ulicama Thamela.Imao sam imao problema s probavom. Čini mi se da mi je jutros poprilično bolje. Bolje da me sada u gradu ulovilo nego gore u planinama.Hrvoje je dobro. Danas samo toliko jer žurimo na avion. Slijedeće bi se trebali javiti za dva dana.Pozdrav Mario
 

... javljanje Marija Solde.
Kathmandu, 4. listopada
Jutros smo u 06:30 bili na aerodromu u nadi da ćemo odletjeti za Luklu i napokon krenuti u planine.
Ako se pitate zašto u nadi, to je zbog toga što je aerodrom u Lukli zatvoren vec 5 dana zbog lošeg vremena. Uglavnom kiše.
Po vremenskim prognozama vrijeme će i dalje biti nepovoljno. Slijedećih 10 dana samo kiša.
Aerodrom u Lukli je na visini 2860 m, ima vrlo kratku i strmu pistu za slijetanje i po ovakvom vremenu to bi bilo ravno samoubojstvu.
Postoje još dvije mogućnost kako doći do Lukle. Jedna je ići pješice četiri dana, a druga je helikopterom.
Ova prva opcija i nije tako loša kad bi imali dovoljno vremena. Ova druga je još bolja, ali i košta. E to nam je sada popriličan, gotovo neriješiv problem. Sutra moramo odlučiti što ćemo. Dani prolaze a mi smo još zarobljeni u Kathmanduu na 31C.

Kathmandu je grad koji vizualno izgleda katastrofalno. Kao da je iz postnuklearnog doba. Sve građevine se raspadaju, ulice su pune smeća, nema nikakve infrastrukture, pun je prašine. Maska na licu je sasvim normalna stvar. A vožnju više neću niti pokušavati opisati, jer je to nemoguće. Na mnogo mjesta zaudara na tjelesne izlučevine, ljudi spavaju po pločnicima, psi isto tako a krave hodaju okolo kao da su na kakvim pašnjacima, a ne među tom kaotičnom masom. Ali u tom cijelom kaosu nema negativne energije. Nema ljutnje, nema svađe. Samo osmjeh. Osmjehni se i svi problemi, ako ih je i bilo su riješeni u tom trenutku. Sve prolazi na osmjeh. Svi prose, taxi je jeftin. Cjenkanjem cijenu nekog komada opreme možeš spustiti i do 50%. Čudan grad. Sva hrana je intenzivnijeg okusa i mirisa. Meni su posebno fini njihovi umaci. Turistima se ne preporuča nikakvo eksperimentiranje s hranom jer bi moglo doći do neželjenih problema. Ja sam danas probao nešto ćemu sam zaboravio ime i, na svu sreću, bio sam svega 5 minuta od hotela....
Večeras moramo odlučiti kako ćemo dalje. Nismo ovako planirali ali protiv prirode ne možemo.

U srijedu, 10. listopada 2012., u 2,30 sati preminuo je, nakon duge i teške bolesti, naš dragi prijatelj

                                      Željko Vukelić

Sjećat  ćemo ga se kao izuzetnog čovjeka i planinara, velikog ljubitelja rodnog Velebita iz kojeg je crpio životnu snagu i mudrost. Njegova vođenja izleta Sjevernim Velebitom, Paklenicom, Crnopcem, Putem Malog princa, Šatorinom …  ostat će nam u vječnom sjećanju.

Vuki, neka planinske staze zadrže tvoje korake!

Planinarke i planinari HPD „Lipa“ Sesvete.