Novosti i aktivnosti 
Predavanje .... |
08. 11. 2012 |
... Toni Bagić - Uspon na Grossglockner preko Studlgrata.
Toni je u ovoj godini ishodao mnoge planinarsko-alpinističke smjerove od kojih je ovaj na Grossglockner sigurno najimpresivniji ... više u prilogu ...
|
 |
Himalaja treking 2012. |
08. 11. 2012 |
U suradnji s popularnim sesvetskim jazz caffeom FORUM, počinjemo sa serijom planinarskih predavanja u njihovim prostorima. Prvo je na rasporedu već u četvrtak 15. studenog 2012. Bit će to preuređeno predavanje o trekingu po Himalaji koje je Zdravko Bartolić održao početkom svibnja na našem domu na Lipi Rogu. Nadamo se da će ova predavanja unijeti novu dimenziju u promociju našeg planinarskog društva. Vidi prilog ....
|
|
Tragom prvog "Lipinog" izleta |
30. 10. 2012 |
Prvi planinarski izlet, koje je planinarsko društvo „Lipa“ organiziralo, bio je izlet u Vugrovec 28. rujna 1952. godine .Povodom 60-te obljetnice postojanja Društva prisjetit ćemo se toga izleta pohodom od Sesveta do Vugrovca u subotu, 10. studenoga. Više u prilogu ….
|
|
Namaste svima! |
25. 10. 2012 |
Prije svega želim se ispričati što se nismo prije javili!! Mogli smo, ali smo htjeli odvojiti vremena samo za sebe. Ja osobno ne volim pisati izvješća sa putovanja jer se odmah sjetim odakle sam došao. Svih obaveza i trčanja za nebitnim stvarima. Na putovanju želim biti oslobođen svih misli koje su vezane za mjesto moga stalnog prebivališta. Možda će nekome zvučati sebično što ne mislim na dom, ali ja tako funkcioniram i godi mi. Zbog dobrih ljudi i njihovih novčanih donacija ne bi bilo u redu od nas da se javno ne zahvalimo pa ću to učiniti i putem ovoga izvješća. Bez pomoći slijedećih ljudi i firmi ovo putovanje bi bilo uvelike otežano: ***Biciklom do Dubrovnika, biciklom do Rima, uspon na Mt.Blanc, Grossglockner, Nepal... Svaki put nam je gospodin Ilija Tokić direktor firme TOKIĆ AUTODIJELOVI donirao financijsku potporu. Definitivno naš generalni sponzor kojeg vrlo rado spominjemo!! ***Gospodin Ante Karatović i SAVA PROMET su isto tako uvelike pomogli svojom donacijom.***Ilija i Ivan Crnjak s firmom CERTUS NEKRETNINE su nam bez zadrške i razmišljanja pomogli još prije dvije godine dok smo planirali ići u gorje Kavkaz.***Ivana i Stjepan Vranješ sa svojim PEGAS AUTODIJELOVIMA koji su bili oduševljeni ovom idejom o odlasku u daleki Nepal su također su pomogli.***CAFFE BAR CENTRO i novi otvoreni lokal s najlijepšom terasom u Sesvetama pa i šire VANILLA na kojoj smo se sladili raznim sladolednim delicijama u vlasništvu Maria Mišure i Zeke (zaboravio sam mu ime po 15 put, Zeko nemoj zamjeriti) su se sami ponudili da nam pomognu.***Pomogla nam je i firma QUADROPLAST koja se bavi PVC stolarijom.***Također INOX BRAVARIJA ANDABAK koja potpomaže svako naše putovanje.***Poduzeće TITAN nam je besplatno izradilo promo majice.***VIVA TIP nam je pomogla sa svojim grafičkim uslugama.***Saša Beronja zastupnik poznate outdoor robne marke MAYA MAYA poklonio nam je tehničke hlače i jaknu.***Sve pohvale za hlače i za jaknu koje su se pokazale više nego dobrima u vremenskim nepogodama koje smo imali prilikom uspona.Ja sam posebno oduševljen jaknom, u tolikoj mjeri da je nosim po gradu! Savršeno pristaje uz tijelo, ima dosta džepova, mogućnost podešavanja rukava, struka, kapuljače. Zakopčava se sve do očiju a da bi mogli disati normalno ima otvore tako da ne udišete hladan, već topao zrak. Vodonepropusna je i štiti od vjetra.Ovo mi je druga tehnička jakna, ali prva marke Maya Maya i imam samo riječi hvale.***Zvonimir Fernežir je zastupnik robne marke COLUMBIA koja ima novu zimsku odličnu kolekciju majica i tajica. Upravo tu novu kolekciju smo nosili i opet mogu zadovoljno reći da mi je drago što smo izabrali Columbiu jer su majice i tajice grijale kao niti jedne do sada.Brzo se suše, odlično štite od vjetra, zadržavaju toplinu, paropropusna je (diše) i ono što je meni osobno dosta važno a to je da ne vonjaju nakon dužeg nošenja. (ja sam jednu nosio 9 dana). Oni koji se kreću zimi jednako kao i ljeti ako su u mogućnosti neka kupe jedan takav baselayer i neće požaliti. Garantiram! ***Pomogla je i Dubravka Glad Bartolić s firmom BARKOM-G.M. proizvodnja papirnate konfekcije i uredske potrepštine.***Svim ovim ljudima je malo reći hvala. Omogućili su nam da odemo 8000 km daleko od kuće, u jednu daleku zemlju s najvišim planinama, divljim rijekama, dubokim kanjonima, zelenim jezerima, tvrdoglavim jakovima, među iskrene ljude koji nisu iskvareni blagodatima moderne civilizacije. Među ljude koji materijalnog dobra posjeduju jako malo, ali svojim iskrenim postupcima pružaju mnogo više dobrih djela nego što smo ih mi navikli primati. ***Zahvalili bi se još svima onima koji su nam donirali na osobne račune, svima koji su nam davali korisne savjete i koji su nam pomogli na bilo kakav način. Da ne nabrajmo svakoga po imenu i prezimenu, smatramo da će se svatko prepoznati. Hvala Darku Berljaku, Draganu Jaćimoviću, Vjekoslavu Romiću ...Posebna hvala Zdravku Bartoliću koji je čitavo vrijeme bio na raspolaganju u slučaju kada nam je trebala bilo kakva pomoć. Dvije godine smo mu dosađivali s raznim idejama, a on nas je svaki put saslušao i kao čovjek s velikim iskustvom iza sebe udjelio uvijek hvale vrijedan savjet. Osoba na koju uvijek možeš računati. Danas je takvih malo.***Hvala matičnom društvu HPD LIPA! Hvala, hvala svima!***
ZAVRŠNI USPON
Onaj dan kada se Hrvoje spustio do sela Tangboche, gdje sam ga ja čekao, u kratkim crtama opisao mi je kako je izgledao završni uspon. Započeli su 02:00 h ujutro. Climbing Sherpa, njegov nećak, jedan Finac, koji je bio s Hrvojem u šatoru, i Hrvoje. Poslije podne je uspio malo zaspati, i u 01:30 se probudio, te izvukao iz šatora. Bilo je hladno, 15°C ispod nule po njegovoj procjeni. Krenuli su polako jedan za drugim, i već nakon nekoliko stotina metara dogodio se problem s Hrvojevim plastičnim čizmama. Unajmili smo ih u Kathmanduu u dućanu kod jednog Sherpe koji se 17 puta popeo na vrh Everesta i čiji lik krasi bocu piva imena Everest. Kod njega u dućanu dok ih je isprobavao su mu dobro prijanjale uz stopalo, ali prilikom penjanja su ga počele žuljati na peti, pa je počeo primjenjivati čudnu tehniku penjanja: penjao se bočno okrenutim stopalima pa ga je mali, mlađi Sherpa u čudu gledao. Priznao mi je da se tu bojao da će dobiti žuljeve i da se neće uspjeti popeti do vrha. Dok se kretao bilo mu je ugodno, ali čim bi stali da se postavi fiksno uže hladnoća je bila nepodnošljivija. Prsti na rukama su ga počeli boljeti i naoticati. Trpio je sve to do prvih zraka sunca koje su ih onda sve lijepo ogrijale. Vjetra nije bilo. U jednoj pauzi, dok je sjedio na strmini, prolio mu se čaj iz termosice tako da je ostao bez tople tekućine. Na vrh je došao zadihan u oko sedam ujutro. Popio je colu koju je dobio od Sherpe kao poklon za uspjeh, fotografirao se sa svim zastavama, pogledao Everest i ostale ledene zidove osamtisućnjaka i krenuo brzo dolje prema HBC-u. Tu je odmorio, pojeo tanjur vruće juhe i ustanovio kako na nogama nema nikakvih žuljeva! Spremio je stvari u dvije naprtnjače. Jedna veća i teža je bila za Umesha, mladog nosača, a drugu je stavio sebi na leđa. Oprostio se od Sherpi, dao im je napojnicu od 85€ i sjurio se prema meni u selo Tangboche skupa s Fincem čudnog imena. Cijelim putem je mali Umesh negodovao zbog toga što je morao prevaliti toliki put odjednom. Zaključili smo da je to zato što je htio razvući taj put na duže dana radi bolje zarade. Oko 17:30 je stigao u dogovoreni Lodge. Čestitke, dupla večera i spavanje. Još smo dva dana silazili do malenog aerodroma u Lukli. Nismo baš bili oduševljeni činjenicom da nam je nestalo novaca i da se moramo vratiti u Kathmandu. Nosače smo uredno isplatili, i dali još svakome po 50€ napojnice. Ovaj put smo avion čekali svega sat vremena i let je bio još gori od onoga prije nekih desetak dana. Dolazak u KTM je bio šok! Doći iz planina gdje je sve mirno među pet miliona ljudi koji u automobilima trube bez razloga nije bilo ugodno. Naprotiv, bilo je krajnje iritantno, u tolikoj mjeri da mi je došlo da se svađam s ljudima zašto trube kada nema smisla. Ne bi imalo smisla, ispao bih samo kreten. Nije nam bilo ni do razgovora s uvijek veselim Bijanom. Primjetio je on to i pustio nas da svatko okrene glavu na svoju prozor gdje smo obojica šutke gledali u prazno, svaki sa svojim mislima. Taj dan nas je pozvao Gopal naš agent u KTM na proslavu rođendana svoje kćeri. Slavila je 21 godinu. Bili smo iznenađeni pozivom, ali takvo što se ne odbija. Prava prilika da upoznamo neke nove običaje. Bilo je veselo s obiljem hrane. Imaju običaj da slavljenici lijepe tiku na čelo te joj ljube noge. Završila je zabava a mi smo i dalje bili žedni pa smo sjeli u u kafić, naručili još jedno piće i otišli spavati. Uglavnom, preostalih dana smo lutali ulicama kupovali poklone. Navečer bi otišli u kafić imena Lhasa koji nema stolica već samo neke jastuke porazbacane 50 cm od poda po nekakvom podestu i male stolove, tako da bi doslovno ležali skupa s drugim gostima po tim jastucima, razmjenjivali priče, ispijali pivo i slušali rock obrade nekog benda iz KTM-a. Šteta što moramo ići. ***Sada već sjedim u Zagrebu. Čitav dan provodim u krevetu jer se osjećam potpuno prazno ali ne depresivno. Smišljam novi cilj. Slušam neku nepalsku glazbu i pišem ovo izvješće. Hrvoje je već počeo raditi. U četvrtak idemo u društvo na druženje. Ako je netko željan dobrog društva neka slobodno dođe u Karlovačku 2, u prostorije društva. Toliko toga još imamo za reći...
|
|
Lobuche East ISPENJAN!!! |
16. 10. 2012 |
Dok čekam Hrvoja da se vrati s Lobuchea, razmišljam o svemu što se dogodilo proteklih dva tjedna. Sjedim na suncem okupanoj terasi lodga Rivendall, ispred sebe vidim ogroman bijeli zid visok preko 8000 m. Everest, Lhotse i desno od njih prekrasan Ama Dablam. Svuda naokolo vijore molitvene zastave. Mladi Sherpa na livadi slaže jakovu balegu da se čim bolje osusi na suncu. Iz zvučnika tiho dopiru rijeci poznate molitve Om mani padme hum u nekoj ubrzanoj verziji. Vruće je. Pijem čaj s okusom jabuke, a nosač Surya pere svoju robu u lavoru hladnom vodom iz rijeke Dudh Koshi. Ne čuje se nikakva umjetna buka. Samo divlja rijeka kako u kanjonu s lijeve strane melje kamenje, lagani šum vjetra i nekakvo grakanje crnih ptičurina nalik na svrake.Možda i jesu svrake, ali ja ih ne znam razabrati. Sada, kada sam ostao sam, shvatio sam kako je mirno ovdje. Uživam u trenutnoj samoći i promatranju ovih ljudi. Nigdje ne žure, ne trče za ničim osim za jakovima, ne kunu kada im mobitel zazvoni. Sve radnje čine polako i sa smješkom. Ovdje dolje na nižim visinama je opet sve življe. Ponovno opet ona ista borova šuma koja prati rijeku čitavim njenim visokim kanjonom. Gore nekih 500 m više počinju kamene goleti prekrivene klekovinom. Livade mirišu na cimet. Surovo je. Vječito puše oštar vjetar, zrak je rijeđi i hladniji.
Prije dva dana popeli smo se u selo Džongla na 4830 m. Tu smo prvi puta zanoćili u čatorima na visini Mt.Blanca. Nije bilo hladno zahvaljujući dobrim vrećama za spavanje. Najveći problem bila je visina. Ja sam uspio nekako zaspati i počeo sam hrkati. Moj dragi prijatelj Hrvoje to više nije mogao trpjeti pa mi je prijateljski uvalio lakat pod rebra, i tu je mome spavanju bio kraj. To je bilo oko 01:30. Dalje sam se vrtio u vreći i lovio zrak svakih pola minute i tako sve do 03:00 kada sam upalio lampu i počeo čitati knjigu "U Divljini" po peti puta, jer nikako nisam mogao shvatiti razmišljanje glavnog lika priče. Iz početka sam mu se divio, pa sam ga kasnije vrijđao. I sada, nakon petog puta, i dalje nemam izrađeno mišljenje o tom momku. Počela me peći žgaravica a uzrok su dva tvrdo kuhana jaja od jutros. Jedva sam dočekao svitanje da mogu van iz smrdljivog šatora. Vanka na šatoru tanak sloj svježe napadalog snijega. Vratio sam se unutra po bocu vode da isperem zube, no ona je se zaledila. Bio sam previše lijen da bih je ubacio sinoć u vreću. Super, dobili smo sto smo tražili. To jutro bio je plan da odradimo trening s climbing sherpom da vidi koliko smo vješti s užetom i alpinističkom opremom, te da onda krenemo u HBC (High Base Camp) na 5200 m, i tu čekamo do 01:30 po ponoći kada bi trebali krenuti na završni uspon. Zadnja dva dana kada smo imali aklimatizacijske uspone na 5100 m i 5250 m ja sam imao strašne glavobolje. Kada bi one prošle nakon šake tableta osjećao sam se kao da sam pretrpio blagi moždani udar. Odlučili smo da je bolje da ne riskiram opet, pa da me nosači moraju spuštati u vreći kao što je bio slućaj prethodnog dana kada smo susreli četvoricu nosača kako u vreći spuštaju neku osobu na nižu visinu. Vreća je bila potpuno zatvorena.
Hrvoje je po tome pretpostavio da je ta osoba mrtva, ja sam rekao da je glavobolja. Teška srca, jako teška srca, ali rekao bih zdrava razuma, odustao sam od uspona. Uzeo sam nosača Suryu i pobjegao u selo udaljeno 6 sati hoda. Zanimljivo kada smo išli prema BC od tog sela nam je trebalo 6 dana, naravno radi aklimatizacije. Moram priznati da me ta odluka poprilično brine iz razloga što su nam neki dobri ljudi pomogli što novčano što pametnim savjetima, i bez njih uopće ne bi mogli otići na ovaj put, a oni su očekivali da se popnem na 6000 m kao od šale. Žao mi je zbog toga sto nisam uspio ali ovim putovanjem ja sam se popeo na svojoj nazovimo je životnoj skali jako visoko zahvaljujući upravo tim istim ljudima. Večinu ljudi samo zanima jesi li se popeo. Ne zanima ih ništa drugo. Žalosno, ali istinito to ide otprilike ovako :"Jesi li se popeo?
"Nisam"
"Ma ti si u ku**u"
A da sam se popeo i slučajno pao onda bih vjerovatno od tih istih ljudi dobio komentar da sam bio suicidalni luđak koji je dobio što je tražio.
Ja nisam nikakav alpinist, ali kako je alpinizam jedna od grana planinarstva znam o cemu pišem. Uvelike me tješi što mi je jedan gospodin po silasku rekao: "Nema ti što biti žao. To je viša sila. Ti si pokušao, ispunio si svoju želju i možeš biti samo sretan i ponosan. Jbg, Tako je kako je.
Vrh je samo cilj da se krene na neko putovanje (makar je posebna čast kada se uspneš). Veći dio događanja se dešava na samom putu do cilja.Iz prijašnjih avantura znam da kada dođem na cilj da se pitam: "A što sada?" Možda je i bolje ovako, tješim sam sebe, da priča ostane nedovršena da se imam razloga ponovo vratiti ovamo.
Tako se nas dvoje ujutro pozdravismo s visoko ispruženom desnom rukom i uzvikom High Altitude! Probajte simulirati pozdrav dok čitate ovo.
Spustao sam se i s lijeve strane naisao na BC. Od BC-a put vodi 300 m kroz stijenu do početka grebena i onda jos 100 m do HBC. Tu na 5200 m će se smjestiti Hrvoje, neki Finac, climbing sherpa i njegov nećak koji ce u noći s ponedjeljka na utorak jurnuti na vrh. Uspon vodi snježnom padinom pod nagibom od 60 stupnjeva sve do vršnog grebena. Tu još ima svega nekoliko metara do vrha. U tehničkom smislu uspon ne predstavlja veći problem osim što se na par mjesta fiksira uže radi sigurnijeg uspona i silaska. Ono što sam ovih dana vidio kod Hrvoja je to da nema nikakvih problema s aklimatizacijom osim borbe s nedostatkom kisika na većim visinama. Nije imao ni glavobolje niti mućnine. Savršeno je zdrav, fizički i kondicijski u odličnoj formi. Ono što treba napraviti je prijeći 800 visinskih metara i zabiti sve moguce zastave koje ima i spretno se spustiti dolje. Po svemu viđenom do sada uvjeren sam da će to i napraviti. Znam koliko je radio i trenirao za ovo. Zadnjih mjeseci je bilo nemoguće dogovoriti bilo kakav sastanak s njime. Uspio bih jedino kada se u pola noći vracao iz radione u Goričici, ili kada bi trčao po sesvetskim ulicama u doba kada svi gledaju reprize zatrovanih turskih serija. Čak je i napravio par radikalnih poteza kojima je zatomio svoje osjećaje prema njemu dragim i važnim osobama. Samo zato da bi išao čim slobodniji i koncentriraniji na cijelokupno putovanje. Već dvije godine od propale ekspedicije na Elbrus sve je podredio ovoj himalajskoj, većoj i skupljoj. Veseli ga taj vojnički način rada. Daj mu zadatak i on će se ubiti od rada dok ga ne završi; kako i sam voli reći: "Daj mi kramp u ruke i ja ću kopati". Njegove ishitrene i nepromišljene reakcije ga često uvale u nevolje zbog kojih mu kasnije bude žao. Ali ima ovaj momak i svojih mana. Smotanijeg i šeprtljavijeg momka jos nisam upoznao. Valjda zato što je nezgrapan. Svaki dan nova zgoda. Obavezno glavom udari u vrata, prozor, krevet .. Neki dan je uspio poderati šator. Naćin na koji pakira svoju osobnu naprtnjaču je takav da što mu prvo padne pod ruku samo nagura u ruksak i tako redom, bez ikakvog reda. Kasnije kada treba neki dio, mora izvaditi sve da bi našao potreban dio. Na prijašnjim putovanjima me to strašno izluđivalo ali danas se dobro nasmijem kada ga vidim zbunjenog lica kako se sam sebi čudi sto je napravio. Zaslužio je da se popne.
Taman sto sam pojeo, eto ti njega. Kaze popeo sam se! Pale čestitke, puse. Krenuo je u 01:45. Popeo se u 07:00. Pozabijao sve zastave koje je imao. Sve po planu. Za dva dana smo u KTM i onda više detalja.
Pozdrav! Mario Soldo
Dečki, beskrajno velike čestitke od svih Lipaša-ica!!
|
|
Himalaja - 8 |
15. 10. 2012 |
Ne znam više koji je datum, niti koji je dan, pa ću stoga preskočiti nadnevke.
Jedno vrijeme se nismo javljali, a razloga ima više: jedan od njih je što smo u zemlji trećeg svijeta na 5000 m, pa nije lako doći do interneta; dugi razlog je da jednostavno nemamo vremena. Čak sam i svoj osobni dnevnik zapustio pa mi se sva pisanja svode na ova javljanja, koja moram jako brzo pisati. Valjda ne zamjerate. Sada smo u selu Lobuche na 4900 m, svega dva sata od BC-a. Prošlih je dana bilo lijepo vrijeme, rekao bih savršeno: bez oblačka na nebu sve do nekih 12 sati kada se ovdje počinju nakupljati oblaci, što je sasvim normalno. Prije dva dana smo iz sela Dingboche krenuli na aklimatizacijski uspon na vrh Nangatshang na 5100 m. Prošlo je odlično, bez večih problema s hvatanjem zraka. Naš hod bih opisao kao hod starog djeda koji prekriženih ruku na leđima lagano korača korak po korak kroz selo gledajući ima li kakvih novih zbivanja u sausjedstvu Mogu reći da me je taj uspon na 5100 m potpuno ohrabrio za dalje. Računam, još "samo" 1000 m visinske razlike, i eto nas na vrhu. Ali kasnije se pokazalo da nije to baš tako.... Putem do Dingbochea već se pomalo gubi šuma i zelenilo i počinju kamene goleti. Sa svih strana se slijevaju mali vodopadi i rijeke koji nastaju topljenjem okolnih ledenjaka i negdje dalje se ulijevaju u moćnu i divlju Dudh Koshi. Imam premalo riječi i vremena da bih vam opisao svu silu prirode koja vlada ovim područjem. Zvijezde su puno bliže, nebo je noću indigo tamne boje, a nas okružuju zidovi visokih planina. Ponekad mi se čini da sam privilegiranšsto gledam ovakve prizore.
Jučer 13.10. krečemo u selo Thokla na 4600 m i penjemo se na vrh Awi Peak 5245 m. Uspon ide odlično sve do nekih 5000 m kada počinjem loviti zrak i osjećam laganu glavobolju; što se penjemo više glavobolja je sve jača i jača. Dolazimo do vrha, i brzo se spuštamo na 4600 m. Tu se uvlačim u svoju vreću, i gutam dva brufena. Glava me odvaljuje. Pa ne mogu vjerovati!? Jučer na 5100 m kao na moru, a danas mi je netko glavu stavio u škripac. Onda popusti pa mi mozak hoće eksplodirati, kao da mu je premalo mjesta u lubanji pa hoće van! Oči takoder hoće iskočiti. Nakon sat vremena provedenih u vreći sve lagano popušta i smješak mi se vraća na lice. Pitam se što je ovo bilo? Izgleda da mi tijelo ne dozvoljava na veću visinu. Što sada? Malo sam razočaran. To je jedina stvar koje sam se bojao prije puta. Da će mi se dogoditi nešto na što ja neću moći utjecati... depresija... Sada sjedimo na dva sata od BC-a, i pišem ovaj izvještaj jer sljedećih nekoliko dana ne ćemo biti u mogućnosti poslati bilo kakvu poruku. Danas smo popodne u BC-u, sutra odmaranje i provjera opreme, a prekosutra, dakle, 16.10. prvi pokušaj uspona na vrh. Tako da bi se za tri do četiri dana trebali opet čuti. Hrvoje je sasvim u redu, i nema glavobolje, i to je super! Za one zabrinute samo ću reći da nema brige jer uspon nije tehnički toliko zahtjevan koliko je visoka planina. Teže tehničke uspone smo penjali po susjednoj Sloveniji. Da skratim priču, dovoljno smo svjesni da znamo što radimo. Za kraj ću citirati jednog alpinistu koji je jednom prilikom rekao sljedeće: svaka malo upornija budala se može popeti na ovu planinu, ali važnije je živ i zdrav s nje se spustiti! On je pritom mislio na Everest, a ja smatram da to vrijedi za bilo koji malo viši vrh. Čujemo se za nekoliko dana. Mario & Hrvoje
|
|
Himalaja - 7 |
11. 10. 2012 |
10.10. Došli smo u Pangboche na 4000 m. Digli se do 4400 m. Vratili se spavati.
11.10. Danas smo došli u Dingboche na 4400 m, i otišli na aklimatizaciju do 4600 m.Vraćamo se spavati na 4400 m. Za dva dana bi trebali biti u BC-ju; od danas nećemo više imati pristup internetu. I ovo je na jedvite jade. Nemamo nikakvih problema, osim što mene prehlada muči. Nemam vremena da vam sad opišem gdje smo sve bili, i što smo sve vidjeli. Sada su nam sve misli i radnje usmjerene na što bolju aklimatizaciju i odmaranje. Danas smo prvi puta vidjeli izdaleka vrsni greben planine na koju ćemo se probati popeti. Za detaljne izvještaje i fotografije ćete se morati strpiti još koji dan. Fotografija i snimaka ima mnogo, i prirediti ćemo vam pravu poslasticu kada se vratimo. Za sada toliko, čujemo se za nekoliko dana. Hrvoje i Mario
|
|
Himalaja - 6 |
10. 10. 2012 |
09.10. Nosače smo poslali da idu ispred nas u Tangboche, 3860 m. Jučer su imali slobodan dan, dali smo im plaću i mali Umes se odmah pojavio s novim rinčicama. Crvenim, modernim kakve se kod nas nose. Ma svi smo mi isti! Čim dobijemo malo novca odmah idemo trošiti. Pare su proklete! Uglavnom nosači su krenuli desno, a mi lijevo za selo Khunde, 3840 m. Jučerašnja aklimatizacija je bila odlična jer danas više nema nikakvih problema s disanjem. I dalje hodamo noga pred nogu, polako, što lakše možemo. Spuštamo se u selu Khundu, obilazimo memorijalnu bonicu koja je osnovana zahvaljujući prvom osvajaču Everesta, sir Edmundu Hillaryju. Kratak odmor pa krečemo prema Khumjungu u posjeti malom Phuri. Na samom izlazku iz Khundea srećemo troje male djece kako igraju nogomet - na 3800 m! Naravno da smo odbacili naprtnjače i nabacili na dva mala. Izdržali smo svega dvije minute. Bilo je nerješeno, ali da smo igrali još nekoliko minuta malci bi nas otpratili doma s pet komada u mreži. Čovječe, igrali smo nogač na 3800 metara!! Podjelili smo nešto bombona djeci i krenuli prema malom Phuri da mu damo poklon. Nije ga bilo doma, ali smo ga našli kako u polju s dva prijatelje pušta zmaja. Odmah su dotrčali sva trojica, raskupusali vrećicu bombona koje su ravnopravno podjelili, rekli nam hvala i otišli natrag skakati po nekoj banderi. Iz Khumjunga se spuštamo 600 metara u kanjon rijeke Dudh Koshi, u selo Phungi Thanga na 3250 m. Tu ručamo i odmaramo se sat vremena. Nakon odmora prelazimo viseći most i krečemo na dugi uspon prema Tangbocheu; prati nas kiša. Stižemo oko 17 sati, smještamo se odmah u krevet i ... spavanje. Kako smo ulazili sve dublje u planine priroda je djelovala sve divljije. Trekera više nije bilo, samo nosači, jakovi i srodna im goveda. (Danas od fotki ništa jer nismo u mogućnosti poslati ih.) Sutra idemo na aklimatizaciju do 4500 m. Pozdrav! Hrvoje & Mario.
|
|
Himalaja - 5 |
09. 10. 2012 |
08.10. Jutro ... klasika: za doručak chapatti s maslacem i đumbirov čaj.Krećemo iz lodga Kalapathar odmah strmo prema gradu Khumjung na 3780 m. Odmah po izlazu iz Namchea vidimo nekoliko prelijepih vrhova: Kongde Ri, Thamserku, Sunder peak... Meni je već sada teško hodati, ponestaje mi zraka. Pitam se kako će tek biti narednih dana? Hrvoje kaže da je njemu dobro. I prije sam bio na ovoj visini pa mi nije bilo ovako teško. Možda samo loš dan, tješim se. Vidjet ću sutra kada ćemo opet proći jedan isti dio puta. Uglavnom, kako bilo, odjednom iza jednog zavoja ukazuju se pravi gorostasi. Pravi šampioni!! Ne možemo vjerovati svojim očima što vidimo!?!? Gledamo ih s desna na lijevo: Ama Dablam, pa Shar Tse, Lhotse, pa Juzno sedlo i onda vršna piramida najvećeg od svih – Everest!!! Kakav prizor! Tu smo ostali dobrih sat vremena u nevjerici gledajući ono što smo do sada gledali samo na fotografijama i u dokumentarcima. Inače, to je uobičajeni put kojim prolazi večina ekspedicija koje idu penjati neke od ovih vrhova. Postoje i drugi prilazi ovisno s koje se strane penje koji vrh, ali, mislim da je ovo najprometniji zato što mnoštvo trekera ide do baznog logora Everesta na 5360 m. Nakon mnogo fotografiranja nastavljamo dalje do hotela Everest view, 3880 m, gdje se odmaramo desetak minuta te se spuštamo u do sada najlijepši grad Khumjung, 3780 m. Iz Khumjunga odlučili smo uspeti se još više, na nekih 4200 m zbog bolje aklimatizacije. Do 3900 m je išlo nekako, ali nakon toga jedva. S noge na nogu jednoličnim ritmom. Hvatam zrak, ali ne ide. Onda nakon nekoliko pokušaja da udahnem punim plućima uspijem, pa opet nastavim istim tempom. I tako čitavo vrijeme. I opet se pitam: dovraga, što će biti kasnije? Noge me slušaju, imam snage, ali se prebrzo zadišem. Da nije od onih prekomjernih oproštaljki prije puta? Došli smo do 4200 m i okrećemo se u brzo spuštanje prema Khumjungu. Tu susrećemo dva mala Sherpe; pba imaju po 11 godina. Skupljaju jakov izmet za ogrijev. Smiješno mi je bilo vidjeti kako pričaju s nama na tečnom engleskom i putem, kada naiđu na izmet, čučnu i golim rukama ga odvajaju od tla i ubacuju u košare pričvrščene maramom preko glave da im je lakše nositi. Poneka balega i nije suha pa kada ga proba odvojiti rukama samo ga razvalja. Ništa zato, pokupit će ga neki drugi dan kada bude suho. Ja se nisam tome previše čudio, dapaće skoro sam mu počeo pomagati. Vode nas kroz selo i pokazuju jednog starog Sherpu, govore da ima 90 godina. To mi je malo čudno jer znam da oni ne žive dugo. Svejedno, sutra ću opet proči ovuda jer mi je jedan od njih, mali Phura, poklonio sliku koju je nacrtao u školi, pa sam mu obećao da ću sutra doći kod njega doma da mi pokaže svoje male jakove, i da mu donesem poklon. Grad je smješten u udolini i svaki komadic zemlje je obrađen; najviše je krumpira.S malim Phurom i njegovim prijateljem sam se oprostio kod škole i krenuo dalje za Namche. Hrvoje je otišao malo prije mene; dostigao sam ga na ulazu u Namche. Sutra nam je plan stići u sljedeće selo - Tengboche na 3860 m. Nadam se da će sutra ići bolje. Pozdrav iz Namche Bazara od Hrvoja i mene. Namaste!
|
|
Himalaja - 4 |
07. 10. 2012 |
Mario Soldo piše:
Javljam se iz Namche Bazara sa 3440 m!!!
Napokon smo jučer uspjeli odletjeti za Luklu. Let je bio poprilično dramatičan, posebno slijetanje na kratku i strmu pistu.Glavno je da smo u planinama sada.
U Lukli dolazimo do žene koja drži Paradise lodge po imenu Dawa Phuti. Ona nam pronalazi dva nosača. Jedan ima 16 godina i zove se Umesh. Visok je nekih 150 cm težak 45kg i nosi 25kg nase opreme. Drugi, Surya stariji je šest godina isto nosi 25 kg, i nešto je malo snazniji. Nas četvero krećemo oko 16 h prema selu Phagding.2600m. Stižemo oko 19 h i pronalazimo smještaj u Sunrise lodgu kod Nurba Sherpe. Zadnjih sat vremena se spustila noc, a pola sata prije lodga spustila se mala kiša. Večera i rano spavanje. Svi probavni problemi su ostali u Kathmandu, opet smo zdravi. Za sada.
07.10.
Oko 08:30 krečemo prema Namcheu. Put nas vodi uz jaku i brzu rijeku Bothe Koshi kroz sela TokTok i Monjo preko visećih mostova. Na putu nailazimo na planinu Thamserku 6618 m koja izgleda kao bijela kruna usred svih tih zelenih brda. Čarobno! Prijavljujemo se u nacionalni park Sagarmatha. Cijelo vrijeme smo na visini oko 2800 m sve do mosta Larja bridge gdje kreće oštar uspon od 550 visinskih metara do Namche Bazara. Nije bilo problema pri usponu. Oko nas visoke planine obrasle crnogoricom sa svojim usjecima napola ispunjenim oblacima, a dolje u kanjonu buči Bothe Koshi - to je definitivno prizor koji ostavlja bez daha.
Stizemo u lijepi Namche Bazar i smještamo se u Kalapatar lodgu. Sutra ostajemo u Namcheu, i idemo sve do 4000 m, pa se vraćamo u Lodge Kalapatar na spavanje.
Climb high, sleep low! Pozdrav! Mario
|
|
|
Najnovije u galeriji 
Pregled plakata
HRVATSKI PLANINARSKI SAVEZ
Kozarčeva 22, Zagreb
www.hps.hr
e-mail: hps@plsavez.hr
tel.01/4823-624
fax.01/4824-142
PLANINARSKI SAVEZ ZAGREBA
Ulica grada Vukovara 284,
Zagreb
www.planinar.hr
e-mail: planinarski-savez@zg.htnet.hr
HRVATSKA GORSKA SLUŽBA SPAŠAVANJA
Kozarčeva 22, Zagreb
www.gss.hr
tel/fax: 01/4821-049
SAVEZ GORSKIH VODIČA HRVATSKE
Ribnjak 2, Zagreb
www.sgvh.hr
tel.01/4818-801
***ZLATNI SPONZOR***
Finder d.o.o
Zagreb, Božidarevićeva 13 / Tel.01/2337731
www.finder.hr
informatičke tehnologije i usluge
internet dućan - održavanje, programiranje, zastupstva
***ZLATNI SPONZOR***
Restoran Taverna Kraljevec
Sesvetski Kraljevec, Dugoselska 77
Tel.01/2046939
www.restaurant-kraljevec.hr/
e-mail: info@restaurant-kraljevec.hr
Restoran izgrađen u duhu etnografskih i kulturoloških obilježja zavičaja. Tradicionalna kuhinja. Organizacija svih vrsta zabava i svećanosti. NOVA DVORANA S TRISTO MJESTA!!! |
| |
| |
| |
| |
| |
|
